O izložbi
Šta je dom i kako ga razumjeti kada je njegova fizička lokacija uništena, izbrisana ili zaboravljena? – inicijalno je pitanje umjetnice Aide Šehović postavljeno izložbom "Povratak kući". Izložba je zasnovana na osobnom izbjegličkom iskustvu umjetnice iz 1990-ih i uključuje migracijska iskustva i izazove osoba u pokretu, a koji su se spletom okolnosti našli u Bosni i Hercegovini. Pritom preklapanje osobnog sa kolektivnim prerasta u socijalni igrokaz unutar kojega performativnost izmještenosti i težnja za „domom“ istražuje odnose sa različitim kulturalnim pozadinama globaliziranog svijeta danas.
Artikulirajući pogled specifično iz bosanskohercegovačke pozicije – kao zemlje na vanjskom rubu Evropske Unije koja se zadnjih nekoliko godina pretvorila u teško kontrolisano čvorište kretanja ljudi na tzv. Balkanskoj ruti – izložba promišlja pitanje pripadnosti u povijesnoj i prostornoj perspektivi, te koristeći se praksama vizuelne kulture (crtež, video, dizajn) i alatima socijalne prakse, zamišlja eventualno uprizorenje i osnovnu viziju doma izmještenih pojedinaca. Vežući svoju ideju uz boravak u jednom od izbjegličkih kampova u Bihaću tokom 2021. godine, Aida Šehović kreira platformu za osobnu priču ali i za priču drugih koji su marginalizovani, obespravljeni i poniženi. Stoga je ova izložba svojevrsni „sigurni prostor“ međusobnog razumijevanja i empatije.
Izložba je sastavljena iz dvije metodološki i medijalno različite cjeline. Pod jedan – video instalacije Apartman iz 2021. godine koja prikazuje roditelje umjetnice kako mentalnim vježbama sjećanja rekonstruišu memoriju vezanu uz fizički pojam doma. Pod dva – crtežima izbjeglica i migranata u kojima su utkane priče o domu kojeg su napustili ili domu ka kojem teže.
Apartman je dvokanalni video dokument procesa evociranja porodičnih uspomena i sjećanje na „prošli život“ porodice sa iskustvom prisilne migracije, tačnije, izbjegličkom pozadinom. Dvoje odraslih ljudi sjede za stolom u „novom“ američkom domu te sa olovkom i papirom rekonstruišu tlocrtnu osnovu njihovog „izgubljenog“ porodičnog stana u kojem su doživjeli najsretnije životne trenutke dok nisu protjerani. Intonacija i metrika rada obavijeni su osjećajem nostalgije i melankolije. Rad govori i o „nevidljivim“ posljedicama etničkog protjerivanja, o osobnim sjećanjima i društvenim lomovima u Bosni i Hercegovini za koje umjetnica kaže: „Ovo su za nas vrlo ozbiljne rane koje ne prolaze već su samo duboko potisnute“.
Sa druge strane, izložba uključuje likovne artefakte nastale u sklopu radionice pod nazivom „Crtanje prema kući“ u kojoj su sudjelovale osobe u pokretu, a koje su se u vremenu nastanka crteža, zbog rigidne migracijske politike i strogog graničnog režima EU-a, 2021. godine našli u Bosni i Hercegovini i Bihaću. Pored socijalne i interkulturalne interakcije, radionica je podrazumijevala korištenje crteža kao alata zamišljanja i prisjećanja svojevrsnog povratka domu – bilo da se radi o onome napuštenom ili željenom ka kojem se stremi. Pritom komplikacije koje su skrivene iza bolnih i traumatičnih boravaka na neželjenim destinacijama, stanicama u potrazi za novim domom, postaju realnost koja se zanemaruje, potiskuje i negira.
Irfan Hošić